Tatjana Savić, advokatski pripravnik iz Bijeljine
Advokatska kancelarija Goran S. Vasilić
ZAŠTITA I OSTVARIVANJE PRAVA U SLUČAJU NEPLAĆANJA DOPRINOSA OD STRANE POSLODAVACA
SAŽETAK:
Rad se bavi pojmom doprinosa, te mogućnostima zaštite prava u slučaju neplaćanja doprinosa od strane poslodavaca. Sadržina rada obuhvata različito poimanje uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i to kao prava iz radnog odnosa i kao specifičnog prava u praksi, što je za rezultat imalo različite odluke sudova u BiH u istim predmetima. Poseban osvrt dat je na Odluku Ustavnog suda BiH u kojoj je isti zauzeo stav da uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje predstavlja specifično pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja koje ne zastarijeva, čime je stvoren čvrst osnov za ujednačavanje sudske prakse u ovim predmetima.
KLJUČNE RIJEČI: doprinosi, obaveza poslodavca, specifično pravo zaposlenih, blagovremena kontrola uplate doprinosa, aktivna legitimacija za podnošenje tužbe, zastara prava, sudska praksa.
SUMMARY:
The paper deals with the concept of pension and disability insurance contributions, precisely with options an employee has in case when employer breach his obligation to pay contributions to state pension and disability fund on behalf of an employee.
The content of the paper also includes a different understanding of the payment of contributions for pension and disability insurance as right from the employment relationship on one side, and as a specific right of employee on the other side, where in judicial practice of Bosnia and Herzegovina, we have different decisions of different courts on the same cases.
A special review has been given to the Decision of the Constitutional Court of BiH, where court took a stance that the payment of contributions for pension and disability insurance represents a specific employee’s right from pension and disability insurance regulation that does not expire, which represents a solid basis for the standardization of judicial practice in Bosnia and Herzegovina in these cases.
KEYWORDS: contributions, the employer’s obligation, the specific right of employees, timely control of the payment of contributions, active identification for filing a lawsuit, statute of limitations, court practice.
UVOD:
Neplaćanje doprinosa od strane poslodavaca stvara probleme u ostvarivanju prava iz sistema socijalnog osiguranja koja su dio ljudskih prava. Pred pojedincima se otvara pitanje mogućnosti zaštite i ostvarivanja ovih prava, u situaciji kada nadležni organi ne obavljaju poslove iz svojih nadležnosti i kada nadležni sudovi u Bosni i Hercegovini različito tumače sadržajno identične odredbe materijalnog prava, što za posljedicu ima različite sudske odluke u istim predmetima, i što u konačnom vodi pravnoj nesigurnosti i nepoštovanju priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U praksi je naročito izraženo različito poimanje uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i to kao prava iz radnog odnosa i kao specifičnog prava. Shvatanje ovog prava kao prava iz radnog odnosa je onemogućavalo pojedince da pred sudom zaštite svoja prava zagarantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, Ustavni sud BiH je utvrdio da postoji proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava u pogledu ovog pitanja i okarakterisao uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kao specifično pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja koje ne zastarijeva, čime je stvoren čvrst osnov za ujednačavanje sudske prakse u ovim predmetima.
RAZRADA:
Upućeni smo, što putem medija, što u svakodnevnom životu, da poslodavci često ne izmiruju svoje zakonske obaveze i ne plaćaju doprinose za zaposlene, što za posljedicu ima probleme u ostvarivanju prava iz sistema socijalnog osiguranja koja su dio ljudskih prava i obuhvataju sljedeće oblasti penzijsko – invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti i dječije zaštite.
Sredstva doprinosa za obavezno socijalno osiguranje predstavljaju javni prihod, a nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa vrši Poreska uprava Republike Srpske. Zakonom o doprinosima Republike Srpske propisani su obveznici doprinosa, osnovica doprinosa, uplatilac doprinosa, oslobađanje od plaćanja, stopa, obračun i plaćanje doprinosa, te nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa. U slučaju povrede odredaba ovog zakona koje imaju obilježja prekršaja, kao i odgovornosti i sankcije za prekršaje, predviđeno je da se primjenjuju propisi kojima se uređuje poreski postupak.
U pogledu ostvarivanja i zaštite prava zaposlenih pred sudovima u slučaju neplaćanja doprinosa naročitu pažnju privlače različite odluke sudova u BiH o tužbenim zahtjevima za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a usljed različitog tumačenja odredbi materijalnog prava, što je dovelo do neujednačene sudske prakse u ovim predmetima.
Naime, zaposleni najčešće pošto navrše godine života za odlazak u penziju, podnošenjem zahtjeva Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, uviđaju da im za odlazak u penziju nedostaje staž osiguranja za godine u kojima su radili i bili u uvjerenju da stiču penzioni staž uplatama doprinosa od strane poslodavca, pa stoga ne mogu ostvariti pravo na penziju, odnosno ne mogu ostvariti pravo na puni iznos penzije koji bi im po zakonu pripao, da su bili uplaćeni svi doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Zakon o doprinosima Republike Srpske[1] u članu 3. stavu 1. propisuje da je obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječje zaštite fizičko lice – rezident Republike Srpske, dok je u članu 17. istog zakona propisano da je uplatilac doprinosa u smislu ovog zakona isplatilac prihoda (primanja) koji predstavlja osnov za plaćanje doprinosa u skladu sa ovim zakonom.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske[2] u članu 4. stav 2. propisuje da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zastarijevaju, u članu 156. stavu 1. da je uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom, dok je u članu 170. stavu 1. tački v) istog zakona propisana novčana kazna od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM za prekršaj poslodavca koji postupi suprotno članu 156. stavu 1..
Zakonom o poreskom postupku Republike Srpske[3], u članu 81. stavu 2., je propisano da izuzetno od rokova zastarjelosti propisanih ovim zakonom, pravo Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu glavnog duga po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva.
Imajući u vidu prethodno navedene odredbe pomenutih zakona izvodi se zaključak da je uplata doprinosa na ime zaposlenog obaveza poslodavaca, ali i specifično pravo zaposlenih, da se neplaćanje doprinosa tretira kao prekršaj poslodavca za koji je propisana novčana kazna, te da Fond PIO i Poreska uprava kao javna vlast u postupku naplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje imaju izričite nadležnosti.
Međutim, kako je očigledno da nadležni organi ne vrše blagovremenu kontrolu uplate doprinosa i ne pokreću postupke radi njihove naplate to su zaposleni koji očigledno trpe štetu, usljed propuštanja obaveze uplate doprinosa od strane poslodavca, prinuđeni da u nastojanju da ostvare svoja prava podnose tužbe nadležnim sudovima, a čiji su stavovi opet u pogledu obaveze poslodavca za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, aktivne legitimacije za podnošenje tužbe, tumačenja blagovremenosti tužbe i pitanja specifičnosti ovakvih prava zaposlenih različiti. Ovdje je važno istaći da je, u pogledu pitanja aktivne legitimacije za podnošenje tužbi radi naplate doprinosa, Vrhovni sud FBiH zauzeo stav po Presudi broj 20 0 Rs 025459 15 Rev od 17.04.2018. godine da je zaposlenik aktivno legitimisan da tužbom potražuje uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da je riječ o pravu koje ne zastarijeva shodno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i koje predstavlja preduslov za ostvarivanje prava na penziju. Ovakav stav Vrhovnog suda FBiH jasno potvrđuje da, kada nadležni organi ne obavljaju poslove iz svojih nadležnosti, postoji aktivna legitimacija pojedinca da slobodnim pristupom pred sud zahtjeva zaštitu svojih prava zagarantovanih zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda građana.
Sa jedne strane, sudovi su stava (između ostalog i stav Vrhovnog suda Republike Srpske u Presudi 89 1 Rs 033269 20 Rev od dana 20.08.2020. godine) da je u ovakvim slučajevima riječ o pravima iz radnog odnosa, pa su u pogledu blagovremenosti tužbe relevantne odredbe Zakona o radu, što često rezultira odbacivanjem tužbenog zahtjeva kao neblagovremenog. Naime, odredbe entitetskih Zakona o radu, te odredbe Zakona o radu u institucijama BiH pružaju zaštitu prava iz radnog odnosa i propisuju određene rokove za njihovu zaštitu. Tako, u članu 201. Zakona o radu Republike Srpske[4] je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava (stav 1.), da pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava (stav 2.), te da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede (stav 4.). U tom slučaju sporan je i način računanja roka za podnošenje tužbe, jer se doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje ne uplaćuju zaposlenima, već na ime zaposlenih, a za račun Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa samim tim zaposleni nemaju saznanja da li je uz platu izvršena i uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nastavno navedenom, zaposlenima se na takav način uskraćuje mogućnost da ostvare ova specifična prava, odnosno prepušteni su volji nadležnih organa da isti blagovremeno vrše kontrolu uplate doprinosa i pokreću postupke radi njihove naplate. Naročito je neefikasno što se od strane nadležnih organa ne izriču novčane kazne poslodavcima za učinjeni prekršaj, već se mnogo češće nakon utvrđivanja činjeničnog stanja i uočenih nepravilnosti samo naloži poslodavcu da izvrši uplatu neizmirenih obaveza po osnovu neplaćenih doprinosa, bez sankcionisanja takvog nezakonitog postupanja.
Sa druge strane, sudovi su stava (stav Suda Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine) da je u ovakvim slučajevima riječ o specifičnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja ne zastarijevaju, jer odredbama entitetskih zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nisu propisani rokovi u pogledu podnošenja tužbe za njihovo ostvarivanje, te takav stav vodi pravnoj sigurnosti, a dovodi i zaposlene u povoljan položaj u pogledu ostvarivanja svojih prava, kako u pogledu usvajanja tužbenih zahtjeva za uplatu neizmirenih obaveza po osnovu neplaćenih doprinosa odnosno neodbacivanja istih kao neblagovremenih, tako i u pogledu mogućnosti podnošenja posebnih tužbi sa zahtjevom za naknadu pretrpljene materijalne štete usljed neplaćenih doprinosa, te naplatu kamate i sudskih troškova.
Promjenu uvriježenog shvatanja redovnih sudova u Republici Srpskoj po kome je u takvim slučajevima riječ o pravima iz radnog odnosa koja se mogu zaštititi u zakonom predviđenom prekluzivnom roku čiji je način računanja sporan, jer su redovni sudovi stava da zaposleni po prijemu plate imaju saznanja da li su im ili ne uplaćeni i doprinosi, dakle zanemaruju činjenicu da platna lista koja se dostavlja zaposlenima ne sadrži dokaz o njihovoj uplati, i koje shvatanje je u konačnom kao takvo onemogućavalo zaposlene u ostvarivanju njihovih prava, donio je Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u svojoj odluci broj AP-4178/20 od dana 22.06.2022. godine utvrdio da postoji proizvoljnost sudova u primjeni materijalnog prava odnosno da postoji povreda prava na pravično suđenje, jer su od strane redovnih sudova zanemarene izričite obaveze poslodavca iz Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima, te da su redovni sudovi pozivanjem na odredbe Zakona o radu stavili na apelantkinju obavezu da blagovremeno podnese tužbu zbog neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, iako je to samo njeno pravo, a ne i obaveza, računajući blagovremenost na način da je apelantkinja prijemom svake plate imala i saznanje da na njeno ime nije uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da od tog trenutka teče rok za blagovremenost tužbe, te da prilikom pozivanja na odredbe Zakona o radu nisu uzeli u obzir činjenicu da je uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje specifično pravo, ali i obaveza u odnosu između poslodavca i zaposlenika (kao i javne vlasti).
ZAKLJUČAK
Dakle, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je svojom odlukom o usvajanju apelacije okarakterisao uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kao specifično pravo, ali i obaveza u odnosu između poslodavca i zaposlenika (kao i javne vlasti), čime je stvorio osnov za ujednačavanje sudske prakse u ovim predmetima i pružio garanciju poštovanja priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U svojoj ranijoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22.04.2005. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine je zauzeo stav da su zaposlenici aktivno legitimisani za podnošenje tužbi sudu protiv poslodavaca u vezi sa uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te ukazao da bi u slučaju kada nadležni organi ne vrše adekvatnu reviziju uplata doprinosa i ne pokreću upravne postupke radi naplate doprinosa, zaposlenici bili lišeni svake mogućnosti da ostvare ova specifična prava.
LITERATURA:
- Zakon o doprinosima Republike Srpske (“Sl. glasnik RS”, br. 114/2017, 112/2019, 49/2021, 119/2021, 56/2022 i 132/2022),
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (“Sl. glasnik RS”, br. 134/2011, 82/2013, 96/2013 – odluka US, 103/2015, 111/2021, 15/2022, 132/2022 i 43/2023 – odluka US),
- Zakon o poreskom postupku Republike Srpske (“Sl. glasnik RS”, br. 78/2020 i 37/2022),
- Zakon o radu Republike Srpske (“Sl. glasnik RS”, br. 1/2016, 66/2018, 91/2021 – odluka US i 119/2021),
- Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 89 1 Rs 033269 20 Rev od dana 20.08.2020. godine,
- Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 4178/20 od 22.06.2022. godine,
- Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 311/04 od od 22.04.2005. godine.
[1] (“Sl. glasnik RS”, br. 114/2017, 112/2019, 49/2021, 119/2021, 56/2022 i 132/2022)
[2] (“Sl. glasnik RS”, br. 134/2011, 82/2013, 96/2013 – odluka US, 103/2015, 111/2021, 15/2022, 132/2022 i 43/2023 – odluka US)
[3] (“Sl. glasnik RS”, br. 78/2020 i 37/2022)
[4] (“Sl. glasnik RS”, br. 1/2016, 66/2018, 91/2021 – odluka US i 119/2021)
