Advokat Goran S. Vasilić
Neradna nedjelja – Povlastica ili diskriminacija
Odlukom o izmjenama i dopunama odluke o radnom vremenu ugostiteljskih, zanatsko preduzetničkih i trgovinskih objekata na području Grada Bijeljina od 04.11.2021. godine, regulisan je rad trgovinskih objekata nedjeljom i to tako što je rad nedjeljom potpuno zabranjen.
Iako se prilikom donošenja odluke predlagač, pa i Skupština grada rukovodila pravima radnika i njihovom zaštitom, poboljšanjem i zabranom neplaćenog i prekovremenog rada, postavlja se pitanje na koji način je postignut cilj ovakve odluke, ili koji tek treba biti dugoročno postignut.
Da li je „kolektivna sankcija“ poslodavcima koji obavljaju trgovinsku djelatnost kao nagrada radnicima koji rade u ovom sektoru, ekonomski opravdana, društveno prihvatljiva, pravična i odmjerena.
Sa jedne strane ovakva odluka se u javnosti podržava sa aspekta kvaliteta života, unapređenja društvenih i porodičnih odnosa, dok se sa druge strane potpuno osporava, naročito uvažavajući moguće negativne ekonomske posljedice.
Pravno gledano ovakav populizam ima za posljedicu višestruki diskriminatorski karakter, nepravičnost, neodmjerenost i u krajnjoj liniji nepotrebnost njenog donošenja i dodatnog regulisanja onoga što je već riješeno (Zakon o radu Republike Srpske).
Ukoliko posmatramo situaciju do donošenja odluke Skupštine Grada Bijeljina od 04.11.2021. godine, kojom je rad nedjeljom trgovinskim objektima potpuno zabranjen, sa aspekta radničkih prava, ni na koji način se ne može reći da su radnička prava do tada bila ugrožena, odnosno da su pomenutom odlukom prava radnika sada poboljšana. Obrazloženje za donošenje ovakve odluke je: zaštita prava radnika, poboljšanje prava radnika u trgovini – složićemo se pretežno žena, ali je pitanje kako je to moglo biti učinjeno Odlukom Skupštine grada i to u pogledu radnog vremena.
Sama odluka nije mogla radnike dovesti u bolji položaj, jer su pravo na rad i sva prava radnika propisana prije svega Ustavom Republike Srpske, Zakonom o radu Republike Srpske, a samo pravo na rad i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Zakon o radu Republike Sprske koji kao viši pravni akt u odnosu na Odluku Skupštine grada garantuje svim radnicima na području Republike Srpske određena prava i to bez izuzetka. Naime, Zakonom o radu u poglavlju „Odmori i odsustva“ jasno je propisano da radnik ima pravo na sedmični odmor. Taj sedmični rad se po pravilu koristi nedjeljom, uz određeni izuzetak.
Poslodavac može da odredi drugi dan za korišćenje sedmičnog odmora ako priroda posla i organizacija rada to zahtijeva.
Ako je neophodno da radnik radi na svoj sedmični dan odmora, poslodavac je dužan da mu obezbijedi sedmični odmor u toku naredne radne sedmice. Iz navedenih odredaba Zakona o radu Republike Srpske, pravo na odmor je zagarantovano i propisano tako da je vrlo jasna namjera zakonodavca da se poslodavcima da mogućnost da odrede radno vrijeme, kako bi nesmetano obavljali djelatnost, te istovremeno poštovali pravo radnika na sedmični odmor, a ne da se poslodavcima zabrani rad kako bi se dala mogućnost radnicima da ostvare pravo na sedmični odmor.
Jasna je i namjera zakonodavca da to bude nedjelja, kada god je to moguće i kada priroda posla to zahtijeva, ali je propisan i izuzetak od pravila, a sve imajući u vidu da su određene djelatnosti uglavnom orijentisane i usmjerene za vikend, da one kao takve najviše i opstaju.
Poslodavci svakako imaju mogućnost da to urade tako što će radnicima kao slobodan dan dati nedjelju, ili neki drugi dan, a sve u skladu sa prirodom posla, potrebama radnika i internom dogovoru između poslodavca i radnika.
Sa druge strane, odlukom o neradnoj nedjelji, slobodan dan svakog radnika pada u nedjelju, bez obzira i na prirodu posla i potrebe radnika, i time se mogućnosti daleko uskraćuju i ograničavaju prava radnika, a ne samo promet i dobit poslodavca na šta je najviše usmjerena kritika i zbog čega je donesena ova odluka. Nije samo interes poslodavca da ostvaruje profit nedjeljom, interes je i radnika da radi i ostvaruje prihod za život i porodicu. Ocjena kvaliteta života radnika i označavanje nedjelje kao najbolje ostvarenje za to svakako je podjednako upitna kao i ekonomski aspekt ove odluke, što je ponovo vrlo individualno. Ako se uzmu u obzir ekonomska predviđanja po kojima neradna nedjelja stvara višak dva radnika u skoro svakoj trgovinskoj radnji u kojoj radnik radi u smjenama, šest dana u sedmici, postavlja se pitanje, na koji način će biti ostvaren kvalitet života onima koji nisu ni imali gdje da rade i obezbijede sebi određenu ekonomsku sigurnost.
Ono što je zapravo još važnije, a zanemareno je potpuno prilikom donošenja i obrazloženja ove odluke i sa pravnog aspekta opravdano jeste diskriminatorski karakter ovakve odluke.
Neradna nedjelja nas dovodi u zabludu da smo nedjeljom svi slobodni da se družimo i vrijeme provodimo sa porodicom, a to ni izbliza nije tako.
Ako zanemarimo javni sektor: policiju, hitnu pomoć, vatrogasce, dežurne komunalne službe, postavlja se pitanje šta je sa svih onih koji sigurno neće imati neradnu nedjelju i zašto se prilikom donošenja nije mislilo i na radnike u tom sektoru, na njihove plate, eventualni prekovremeni rad, na koji način je Skupština grada odredila ko ima pravo na kvalitetniji porodični život nedjeljom i čija je porodica važnija.
Ako je ova Odluka pravedna i njome se radnici dovode u bolji položaj – da li radnici u ugostiteljstvu zaslužuju da Skupština grada uzme u obzir i njihove interese?
Da li radnici dežurnih javnih službi takođe imaju pravo da ustanu i da iskažu svoje želje u pogledu neradne nedjelje? Na koji konkretan način Grad planira da zaštiti interese radnika u ovim sektorima, te da li ima objašnjenja zašto su zanemareni. U pogledu njihovih interesa dovoljna je zaštita Ustavom i Zakonom o radu, dok u pogledu radnika u trgovinskom sektoru nije.
Ustav Republike Srpske u članu 39. stavu 1. propisuje da svako ima pravo na rad i slobodu rada, a u smislu člana 40. stava 1. zaposleni imaju pravo na ograničeno radno vrijeme, dnevni i sedmični odmor, te plaćeni godišnji odmor i odsustva, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom – ne strogo nedeljom kao što ni Zakona o radu ne podcrtava i isključuje nedjelju kao neradnu.
Ustavom je regulisano da se osjetljiva pitanja poput prava na rad, zabrane rada, te ograničavanja radnog vremena pitanja koja se bliže uređuju zakonom i kolektivnim ugovorom. Sva ova pitanja u krajnjoj liniji detaljnije se regulišu ugovorom o radu između poslodavca i radnika, te isključivo u skladu sa Zakonom o radu i odredbama koji se tiču svih pitanja oko prava na rad, odmora, prekovremenog rada. Dakle, ako je ugovorom o radu zmeđu poslodavca i radnika riješeno pitanje rada u smjenama pa samim tim i nedjeljom, (radnik to prihvata kao pravo i obavezu) zašto onda Grad nameće bolje uređenje odnosa između poslodvaca i radnika.
Naime, po ličnoj ocjeni, sporna Odluka Skupština grada je nesaglasna sa članom 52.Ustava Republike Srpske, koji definiše slobodno preduzetništvo da se može zakonom ograničiti radi zaštite interesa Republike, čovjekove okoline, zdravlja i bezbjednosti ljudi. Odluka Skupštine grada je i u suprotnosti sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije RS (član 4,5,6,7.) koji se primjenjuje na javni i privatni sektor, shodno kojima pravo na zaštitu od diskriminacije (neposredne ili posredne ) pripada svim fizičkim i pravnim licima na koja se primjenjuje propis Republike Srpske, ako su diskriminisana po nekom od osnova utvrđenih tim zakonom.
Kao poseban problem ističe se ograničavanje slobode preduzetništva i stavljanje u nepovoljni položaj privrednih subjekata iz djelatnosti trgovine u odnosu na privredne subjekte koji posluju u drugim granama djelatnosti i kojima je dozvoljen rad nedjeljom (pekare, apoteke, pijace, prodavnice pogrebne opreme, cvećare, kiosci za štampu, autobuske stanice) pa se smatra da takva odluka Skupštine grada ima karakter diskriminacije, kako radnika, tako i privrednih subjekata.
U svakom slučaju, zabrana diskriminacije i njene bliže odrednice isključivo su određene Zakonom o radu kao višim pravnim aktom u odnosu na bilo koju odluku Skupštine grada i svakako da ova Odluka, prevazilazi samo odluku o radnom vremenu, nego zadire u mnogo značajnija i osjetljivija pitanja koja svakako ne bi trebala da se rješavaju na nivou grada, već samo na temelju Ustava, zakona odnosno Rpublike Srpske u smislu sistemski prethodno utvrđenih ekonomskih politika za dugoročniji period.
Zakon o radu Republike Srpske jasno zabranjuje diskriminaciju i u članu 19., i tako propisuje da radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.
Odluka Grada direktno krši zabranu diskriminacije time što nedjelju kao dan u kojem se ostvaruje sedmični odmor radnika omogućava samo za određene kategorije radnika, dok druge potpuno zanemaruje i njihove interese čak ne pominje niti uvažava.
Zakon o radu dozvoljava pozitivnu diskriminaciju i to tako da se ne smatra diskriminacijom u smislu člana 19. ovog zakona pravljenje razlike u odnosu na prirodu posla i uslove pod kojima se obavlja, kao i pružanje posebne zaštite određenim kategorijama radnika u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu. Na kraju, opet je zakon taj koji štiti prava radnika u svom punom kapacitetu, dok su organi uprave svakako dužni da kontrolišu pravilnu primjenu, odmjeravaju sankcije u skladu sa konkretnom situacijom i slučajem.
Dalje, pogodovanjem radnika na teritoriji jednog grada/opštine ne znači da su svi radnici na nivou Republike Srpske dovedeni u bolji položaj i samim tim se dodatno diskriminišu radnici, jer je svim radnicima na teritoriji Republike Srpske jedinstven položaj zagrantovan Zakonom o radu. Imamo situaciju u kojoj je nedjelja neradna na teritoriji Grada Bijeljine. To svakako neće spriječiti građane da odu u susjednu opštinu i obave kupovinu.
Ukazivanje na negativne ekonomske posljedice koje će neradna nedjelja ostaviti vode se brojne rasprave. Kao grad u pograničnom pojasu, i u koji vikendom gravitira i veliki broj državljana iz susjednih zemalja, onemogućavanje rada ne smije biti zanemareno. Dugoročne ekonomske politike svakako se ne kroje preko noći, nego bi trebale biti rezultat posmatranja efekata u određenom periodu i njihovo određivanje shodno cjelokupnom socioekonomskom okviru, kretanjima stanovništva, prihodima i prometu svakim danom, a naročito vikendom. I dok je u Banja Luci, kao najvećem gradu u entitetu nacrt odluke o neradnoj nedjelji još „na stolu“, grad Derventa je dručaije u nacrtu riješila isto pitanje o neradnoj nedjelji, njeno definitivno uvođenje oni koji kroje politiku svakako uslovaljavaju prelaznim periodom u kojem će se detaljno posmatrati ekonomski efekti i uporediti u svakom smislu sa situacijom koja je prethodila.
Nije teško zaključiti da pitanja koja su regulisana Odlukom ne tiču se samo radnog vremena, već mnogo ozbiljnih pitanja diskriminacije kako radnika tako i poslodavaca, jer se prava svakako mnogo više uskraćuju i ograničavaju nego što se radnicima, ženama, omogućava kvalitetniji život, dok sa druge strane očigledno postoji, zabranom rada nedjeljom, zabrana faktičkog prometa privrednicima što svakako gledano nije niti u skladu sa željenim ekonomskim politikama, pravima radnika, samostalnim ciljevima preduzetništva, Zakonom o radu Republike Srpske i Ustavom Republike Srpske.
Advokatska kancelarija Vasilić
